Sook Ching
| Sook Ching | |
|---|---|
 | |
| Lokacija |  Singapur[a] |
| Datum | 18. veljače – 4. ožujka 1942. (UTC+8) |
| Meta | Identifikacija i eliminacija svih "antijapanskih elemenata"; žrtve su mahom bili etnički Kinezi, ali i drugi koji su smatrani prijetnjom japanskoj okupaciji |
| Vrsta napada | masovna ubojstva, masakr |
| Mrtvih | ~40,000–50,000[b][3] |
| Ranjenih | Nepoznato |
| Počinitelji | Japansko Carstvo (Kenpeitai) |
Sook Ching (pojednostavljeni kineski: 肃清; tradicionalni kineski: 肅清; pinyin: Sùqīng; doslovno "eliminacija", ili pojednostavljeni kineski: 肃清大屠杀; tradicionalni kineski: 肅清大屠殺; pinyin: Sùqīng Dà Túshā; doslovno "pročišćavajuće istrebljenje" ili "eliminacijski masakr") naziv je za organizirana masovna ubojstva koja su se dogodila od 18. veljače do 4. ožujka 1942. godine u Singapuru, nakon što je okupiran od strane Japana. Sook Ching bio je zamišljen kao sistemsko istrebljenje (masakr) svih "antijapanskih" elemenata u Singapuru, posebice etničkih Kineza, a provela ga je japanska vojska na samom početku okupacije. Međutim, japanski su časnici tijekom masakra ubijali civile bez da su provjeravali radili se doista o "antijapanskim elementima" ili ne.
Singapur je imao izraziti strateški značaj na Istoku u Drugom svjetskom ratu. Početkom veljače, Japanci su se borili za kontrolu nad gradom; britanske snage potpisale su kapitulaciju 15. veljače 1942. godine, čime je započela japanska okupacija. Pad Singapura i danas je najveća britanska kapitulacija u historiji.[4]
Tri dana nakon početka okupacije (18. veljače), japanci su započeli s ubojstvima velikog broja "nepoželjnih", koji su zbog događaja povezanih s Drugim sino-japanskim ratom, a koji je trajao još od 1937. godine, mahom bili etnički Kinezi. Provedbu istrebljenja provodio je Kenpeitai, tajna policija japanske vojske. Nakon Singapura, Sook Ching proširen je i na područje današnje Malezije, koja je također bila pod japanskom okupacijom. Međutim, nekinesko stanovništvo nije bilo potpuno pošteđeno, kako u Singapuru tako i u drugim okupiranim dijelovima Azije. Posebno je teško bilo u Burmi i Tajlandu, gdje je prema nekim procjenama ubijeno oko 90,000 ljudi. Velik broj tih žrtava bio je prisiljen raditi na izgradnji Sijamsko-burmanske željeznice, koja je bila poznata pod nazivom "Željeznica smrti".[5]
Cilj ovoga masakra bilo je zastrašivanje Kineza, koje su Japanci smatrali potencijalno glavnom točkom otpora vlastitim imperijalističkim težnjama na istoku. Također, masakr je smatran svojevrsnim činom "osvete" za percipirano antijapansko djelovanje u sinofonim područjima, poput pružanja financijske pomoći Kini tijekom japanske invazije Mandžurije u sklopu Drugog sino-japanskog rata. Posljedica toga bila je da je Sook Ching bio primarno usmjeren protiv kineskih političkih i društvenih aktivista, dobrovoljaca na strani Saveznika[c] te članova trijada. U praksi je, međutim, cijeli proces bio iznimno arbitraran tako da su Japanci nasumično ubijali civile čak i ako nisu aktivno sudjelovali ni u kakvom otporu.[1]
Nakon rata, Japanske su vlasti službeno priznale da je u Singapuru došlo do masakra, međutim nisu se složili oko broja stradalih. Japanci službeno tvrde da nije bilo "više od 6,000" žrtava, dok je kasniji singapurski premijer Lee Kuan Yew, koji je i sam gotovo bio žrtva masakra, tvrdio da je bilo "oko 70,000" potvrđenih žrtava, uključujući i brojke iz Malaje.[6] Kada su 1962. godine otkrivene masovne grobnice, Singapurci su snažno lobirali kako bi dobili odštetu i službenu ispriku od Japana.[7] Dana 25. listopada 1966. godine, japanska je vlada pristala isplatiti Singapuru pedeset milijuna singapurskih dolara odštete, polovicu u obliku potpore, a drugu u vidu zajma.[7] Međutim, dokumenti povezani s naknadom koriste termin "gesta okajanja", dok se termini poput "odštete" ili "reparacija" ne koriste u službenim dokumentima. Također, japanska je vlada odbijala prihvatiti pravnu odgovornost za masakr, jer bi ona otvorila mogućnost pokretanja službene istrage.[8] Službena isprika nikada nije dana.[8] Singapur je kroz naredna desetljeća nastavio otkrivati masovne grobnice sa žrtvama Sook Chinga. Godine 1963. u Singapuru je podignut Spomenik civilnim žrtvama japanske okupacije; dio žrtava pokopan je u posebnoj grobnici ispod spomenika. U narednim godinama, država je podigla još niz drugih spomenika na lokacijama na kojima su se izvršavale egzekucije tijekom Sook Chinga.
U Singapuru, za ovaj se masakr koristi termin "Sook Ching"; Odbor za narodnu baštinu Singapura koristi taj termin u svojim službenim publikacijama.[9][10] U kineskom jeziku, termin znači "čistka" ili "istrebljenje".[11] U Japanu, za masakr su se koristili termini Kakyō Shukusei (japanski: 華僑粛清, "čistka prekomorskih Kineza") ili Shingapōru Daikenshō (japanski: シンガポール大検証, "velika inspekcija Singapura"). Danas se u Japanu za masakr koristi termin Shingapōru Kakyō Gyakusatsu Jiken (japanski: シンガポール華僑虐殺事件, "masakr prekomorskih Kineza u Singapuru").
Prema poslijeratnom svjedočenju koje je dao pukovnik Hishakari Takafumi, koji je bio ratni korespondent pri 25. armiji, visoki časnici u vojnoj upravi generala Tomoyukija Yamashite, najvjerojatnije ili potpukovnik Tsuji Masanobu, načelnik za planiranje i operativu, ili major Hayashi Tadahiko, šef stožera, naredili su da se ubije 50,000 Kineza, odnosno 20% ukupne lokalne populacije.[12][13][14] Profesor Hirofumi Hayashi, univerzitetski profesor politike te suvoditelj Centra za istraživanje i dokumentiranje japanskih ratnih zločina, piše kako je masakr bio planiran i da su se "Kinezi u Singapuru smatrali antijapanskim elementom i prije nego je japanska vojska došla u Singapur." Također, navedeni odlomak iz znanstvenog rada navodi kako je na samom početku postojao plan da se masakr proširi i na Malaju:
Čistka je planirana još prije japanskog iskrcavanja u Singapuru. Upravni ogranak 25. vojske već je bio osmislio plan naslovljen "Implementacija smjernica za manipuliranje prekomorskim Kinezima" na sam dan ili oko 28. prosinca 1941. godine. Ova smjernica navodila je da svakoga tko odbije poslušati ili surađivati s okupacijskim vlastima treba eliminirati. Jasno je da je uprava 25. armije odlučila provoditi oštru politiku prema kineskoj populaciji u Singapuru i Malaji od samog početka rata. Prema iskazu Satorua Onishija, službenika Kenpeitaija zaduženog za selekcijski centar Jalan Besar, zapovjednik Masayuki Ōishi dobio je naputke od šefa stožera, Sōsakua Suzukija, još u Keluangu, Johor, da se pripremi za čistku nakon osvajanja Singapura. Iako točan datum izdavanja ovog naputka nije poznat, zna se da je vojska bila stacionirana u Keluangu od 28. siječnja do 4. veljače 1942. godine. (...)
Singapurski masakr nije bio čin male skupine zlih ljudi, već je bio konzistentan s pristupima koji su se brusili i primjenjivali tokom dugog perioda japanske agresije prema Kini, a koja se naknadno primjenjivala i prema drugim azijskim zemljama. Japanska je vojska, a posebice 25. armija, iskoristila čistku da ukloni potencijalne, buduće antijapanske elemente i prijeti lokalnim Kinezima i drugima, a sve kako bi brzo nametnula vojnu upravu.[8]
—Kevin Blackburn[15]
Nakon pada Singapura, Masayuki Ōishi, zapovjednik 2. terenske jedinice Kenpeitaija, uspostavio je sjedište singapurskog istočnog ogranka Kenpeitaija u (staroj) zgradi organizacije YMCA u Stamfordovoj ulici. Glavni zatvor koji je koristio Kenpeitai bio je Outram, a korišteni su i dodatni prostori u Stamfordovoj ulici, Kineskoj četvrti i Glavnoj policijskoj postaji. Zapadni ogranak Kenpeitaija uspostavio je sjedište u zgradi na križanju Smithove i Ulice New Bridge. Ōishi je pod svojom komandom imao 200 stalnih službenika te oko 1,000 pomoćnih službenika, koji su uglavnom bili mladići ili neutrenirani vojnici iz ruralnih područja. Otok je podijeljen na sektore, a svaki je sektor imao svog načelnika. Diljem otoka uspostavljeni su "sabirni centri" u koje su dovođeni svi muškarci kineske nacionalnosti u dobi od 18 do 50 godina,[16][17] a s vremena na vrijeme su u centre dovođene i žene i djeca. Svi oni za koje se smatralo da su "antijapanski" nastrojeni bili bi eliminirani.
Odbor za narodnu baštinu Singapura opisuje metode identificiranja na sljedeći način:
Metode identificiranja bile su arbitrarne i nestandardizirane. Ponekad, maskirani doušnici identificirali su antijapanski nastrojene Kineze; u drugim situacijama, japanski su časnici izdvajali "sumnjive" likove po vlastitom nahođenju ili hiru. Oni koji su preživjeli inspekciju izlazili bi s pečatom za "ispitane" na licima, rukama ili odjeći; neki su dobivali i certifikate. Oni s manje sreće bili bi odvedeni na udaljena mjesta poput Changija ili Punggola, gdje su hladnokrvno i masovno ubijani.[10]
Dodatne detalje otkriva knjiga A Country Study: Singapore. koju je izdao Savezni odjel za istraživanje Kongresne knjižnice:
Svi muškarci kineske nacionalnosti od 18 do 50 godina morali su se prijaviti u centre za inspekciju. Japanci ili vojna policija hapsili su navodne antijapanski nastrojene pojedince, odnosno one koje su navodili doušnici ili one koji su bili učitelji, novinari, intelektualci, ili čak bivši sluge u britanskim obiteljima. Neki su zatvoreni, ali većina je pogubljena.[18]
Kao što je rečeno, oni koju su "prošli" inspekciju[16] dobili bi certifikat o statusu "ispitane" osobe ili pečat u obliku kvadrata na tijelu ili odjeći. Oni koji nisu "prošli" inspekciju dobili bi pečat u obliku trokuta. Oni su bili izdvojeni od ostalih, stavljeni u kamione i odvedeni na stratišta. Japanci su diljem otoka organizirali nekoliko stratišta:
| Stratište | Informacije |
|---|---|
| Punggol Point | Masakr na Punggol Pointu dogodio se 28. veljače 1942. godine, kada je pomoćna vojna policija (Hojo Kenpei) strijeljala između 300 i 400 Kineza. Žrtve su pripadale većoj skupini od oko 1,000 Kineza koje su Japanci uhapsili nakon pretrage domova u Ulici Gornji Serangoon. Dio žrtava imao je tetovaže, što moguće značilo pripadnost trijadama. |
| Changi Beach | Dana 20. veljače 1942. godine, vojna policija postrojila je 66 Kineza uz morsku obalu te ih je strijeljala. Plaža Changi bila je prvo stratište u sklopu Sook Chinga. Žrtve su bile iz predjela oko Stevensove ulice. |
| Ulica Changi | Stratište otkriveno na plantaži (ranije je to bilo selo Samba Ikat) sadržavalo je ostatke 250 žrtava iz okolice. |
| Hougang | Prema izvještajima, na ovom je stratištu pogubljeno šest kamiona punih ljudi. |
| Katong | Pronađeno je 20 rovova za zakapanje tijela. |
| Plaža nasuprot Ulice Amber 27 | Navodno su dva kombija puna ljudi strijeljana na ovoj lokaciji. Kasnije je postala autopark. |
| plaža Tanah Merah | Ovdje su pogubljene 242 žrtve iz Jalan Besara. Kasnije je postala pista za Aerodrom Changi. |
| Ulica Sime, nedaleko od Thomsonove ulice | Stratišta su otkrivena pored terena za golf i u okolnim selima. |
| Katong, Ulica East Coast | Ovdje su pogubljene 732 žrtve iz Škole Telok Kurau |
| Siglap | Stratište je otkvireno u blizini Avenije Bedok South |
| plaža Belakang Mati, nedaleko od golf terena u Sentosi | Britanski vojnici koji su se predali Japancima i čekali su premještaj u zatvor zakopali su oko 300 strijeljanih osoba čija su trupla završila na obali. To su bili civili koji su odvedeni iz lučkog područja u Tanjong Pagaru kako bi ih se pogubilo na moru.[7] |
Na inzistiranje šefa za planiranje i operativu, Masanobua Tsujija, Sook Ching je ubrzo proširen i na okupiranu Malaju. Međutim, kako je populacija Malaje bila veća, a uz to i raznolikije raspoređena između urbanih centara i ruralnih područja, bilo je znatno teže nadzirati ju u odnosu na populaciju Singapura. Kako nisu imali ni vremena ni ljudstva da organiziraju sustavni nadzor kao u Singapuru, japanski su časnici odlučili arbitrarno i masovno ubijati Kineze u Malaji.[19][20] Glavnina tih masovnih ubojstava odvila se u veljači i ožujku 1942. godine i to u južnim dijelovima Malaje koji su bili bliže Singapuru. Kao i u Singapuru, poznato je nekoliko značajnih incienata, odnosno stratišta:
| Stratište | Informacije |
|---|---|
| Kota Tinggi, Johor | Dana 28. veljače 1942. godine, japanski su časnici ubili 2,000 civila. |
| Gelang Patah, Johor | Dana 4. ožujka 1942. godine, japanski su časnici ubili 300 civila. |
| Benut, Johor | Incident se odvio 6. ožujka 1942., ali točan broj žrtava nije poznat. |
| Johor[d] | Serija incidenata od veljače do ožujka 1942. godine u kojima je ubijeno oko 25,000 Kineza prema procjenama. |
| Tanjung Kling, Melaka | Dana 16. ožujka 1942., japanski su časnici ubili 142 civila. |
| Kuala Pilah, Negeri Sembilan | Dana 15. ožujka 1942. godine, japanski su časnici ubili 76 civila. |
| Parit Tinggi, Negeri Sembilan[21] | Dana 16. ožujka 1942. godine, japanski su časnici pobili cijelo selo od više od 100 stanovnika. |
| Joo Loong Loong[22][23] | Dana 18. ožujka 1942., major Yokokoji Kyomi i njegove trupe pobile su cijelo selo, pri čemu su ubijena 1,474 civila. |
| Penang | U travnju 1942. godine, major Higashigawa Yoshimura i njegove trupe ubili su nekoliko tisuća civila. |
| Sungei Lui | Dana 31. srpnja 1942., kaplar Hashimoto u njegove trupe pobili su cijelo selo od 400-ak ljudi uslijed pojačane gerilske aktivnosti u Malaji. |
Japanci su tijekom rata ubili i oko 150,000 Tamila iz Indije diljem Tajlanda i Malezije; vjeruje se da je stvarna brojka ubijenih Tamila puno veća. Ova brojka ne obuhvaća ubijene Malajale iz Indije. Indijci su dovođeni iz Singapura ili Malaje pod japanskim nadzorom te su bili slani u različite kampove.[24] Tamo su japanski časnici redovito ubijali cijele obitelji Indijaca, a česte žrtve bile su i obitelji u kojima je netko obolio od tifusa.[25] Također, zabilježeni su slučajevi silovanja Indijskih žena.[26]
Zbog činjenice da Japanci nisu vodili precizne evidencije o žrtvama masakra, ali i činjenice da je značajan broj ubojstava bio posljedica sumarnih egzekucija, točan broj žrtava Sook Chinga nije poznat.[7] Japanci su nakon rata priznali da je došlo do masakra, ali su naveli brojku od 6,000 ubijenih, dok su kineska zajednica u Singapuru te premijer Lee Kuan Yew rekli da se brojka kreće između 70,000 i 100,000 mrtvih.[1][2] Naknadne historiografske analize kao i analiza masovnih grobnica dovele su do procjena koje idu od 25,000 do 50,000 mrtvih.[1][2]
Ratni korespondent Hishakari Takafumi rekao je da je izvorni plan bio ubiti 50,000 lokalnih Kineza,[7] međutim obavijest o ublažavanju izvornog plana stigla je u trenutku kada je otprilike polovica te brojke postignuta. Navodi da mu je major Hayashi Tadahiko u tom periodu rekao da je "došlo do spoznaje da je nemoguće ubiti svih 50,000 ljudi, jer kada je polovica te brojke ostvarena, došla je naredba da se 'masakr zaustavi'".[27] Međutim, japanski historičar Hirofumi Hayashi navodi da je dnevnik general-majora Kawamure Saburoa imao unos koji govori da je dana 23. veljače 1942. godine, do kada su masovna ubojstva uglavnom bila završena, njemu raportirana brojka od 5,000 mrtvih, smatrajući tako da službene brojke iz Singapura zahtijevaju dodatna istraživanja.[28]
Među prominentnim žrtvama masakra bio je i pionir kineskog filma Hou Yao, koji je 1940. godine emigrirao u Singapur kako bi se bavio filmom i izbjegao japansku invaziju Kine. Međutim, kako je Hou ranije bio snimio nekoliko domoljubnih filmova, Japanci su ga stavili na vrh liste antijapanskih elemenata te su ga pogubili pri samom početku masakra.[29][30]
Nakon japanske kapitulacije, britanska je uprava 1947. godine u Singapuru organizirala procese za ratne zločine počinjene u sklopu Sook Chinga. Ukupno je sedam osoba optuženo za počinjenje ratnih zločina, a to su bili Takuma Nishimura, Saburō Kawamura, Masayuki Ōishi, Yoshitaka Yokata, Tomotatsu Jo, Satoru Ōnishi i Haruji Hisamatsu. Šef stožera Masanobu Tsuji bio je idejni tvorac Sook Chinga te je bio osobno odgovoran za njegovu implementaciju i provedbu, međutim Saveznici ga nisu uspjeli uhapsiti. Po završetku rata, pobjegao je iz Tajlanda u Kinu te se pojavio u Japanu, gdje je jedno vrijeme djelovao kao političar prije iznenadnog nestanka; danas se vjeruje da je ubijen u Laosu 1961. godine. Svih sedam optuženika djelovali su pod Tsujijevim direktnim naredbama.[14]
Osim Tsujija, suđenje u sklopu Singapurskog procesa izbjegli su i general Tomoyuki Yamashita, kojemu je suđeno u sklopu drugog procesa na Filipinima i koji je pogubljen 1946. godine; Shigeharu Asaeda, koji je zarobljen u Sovjetskom Savezu nakon rata; i Sōsaku Suzuki, koji je ubijen još tijekom rata 1945. godine.
Najveći problem tužitelja bilo je nepostojanje formalnih odluka o provođenju masakra, s obzirom da japanski časnici nisu izdavali nikakve pisane naredbe. Također, dokumentacija o provođenju inspekcija i eliminaciji bila je uništena. Uz to, odluka središnjice da se masakr provede brzo, kao i nejasne upute koje su izdavali zapovjednici, dovele su do toga da je bilo gotovo nemoguće nedvosmisleno utvrditi krivnju optuženika. Tomu nije doprinijelo ni svjedočenje Mamorua Shinozakija, bivšeg novinara i diplomata koji je bio jedan od glavnih svjedoka optužbe,[31] međutim je danas smatran kontroverznom ličnošću jer je hvalio svoje sunarodnjake tijekom procesa, a kasnije je optužen i za iskrivljavanje činjenica.[32][33][34]
Saburō Kawamura i Masayuki Ōishi osuđeni su na smrt, dok su ostala petorica optuženika dobili doživotne kazne; Takuma Nishimura će ipak biti pogubljen 1951. godine nakon što ga je australski sud osudio za sudjelovanje u masakru u Parit Sulongu. Osuđeni na smrt obješeni su 26. lipnja 1947. godine. Iako su bili pozivi da pogubljenja budu javna, britanske su ih vlasti zatvorile za javnost; samo šest članova obitelji osuđenika smjelo je prisustvovati pogubljenjima.[35] Kawamura je u svojim memoarima, koji su izašli 1952. godine, priznao odgovornost za masakr te je izrazio žaljenje zbog počinjenih zločina.[14]
Kada je 1959. godine Singapur stekao samoupravu, među došlo je do naglog jačanja antijapanskih sentimenata među kineskom populacijom, koja je zahtijevala reparacije i ispriku. Prije proglašenja samouprave, britanske su vlasti tražile reparacije samo za štetu nanesenu britanskoj imovini, ali ne i za štetu koju su pretrpjeli Kinezi, Malajci i Indijci. Postupci poput ovoga doveli su i do jačanja antibritanskih sentimenata među singapurskom populacijom općenito, neovisno o nacionalnosti, jer je narod smatrao da Britanci nisu sposobni adekvatno upravljati Singapurom i štititi ga nakon ratnih zbivanja.
Japansko Ministarstvo vanjskih poslova godine 1963. odbilo je singapurski zahtjev za reparacijama i isprikom, tvrdeći da su sva pitanja ratne odđtete riješena s Britancima preko Sporazuma iz San Francisca iz 1951. godine, a kako je Singapur tada bio dio Britanije, sporazum se odnosio i na njih. Prvi singapurski premijer, Lee Kuan Yew, odgovorio je da britanska kolonijalna uprava nije predstavljala volju singapurskog naroda. U rujnu 1963. godine, kineska je zajednica organizirala sedmodnevni bojkot japanske uvozne robe tako što je odbila iskrcavati japansku robu koja je došla avionima i brodovima.[36][37] Međutim, iako je podržavao pritisak na Japan, Lee je također bio izrazito praktičan te je smatrao da bi bojkot mogao pogoršati singapurski gospodarski značaj, a fokusiranje isključivo na kineske žrtve moglo bi imati kontraefekt među domaćom populacijom; stoga je zauzeo stav da komemoracija žrtava mora obuhvatiti sve žrtve Sook Chinga, neovisno o nacionalnosti, te je vršio pritisak na Japan da isplati odštetu svim singapurskim obiteljima koje su bile pogođene masakrom.
Kako navodi historičar Hirofumi Hayashi, japansko Ministarstvo vanjskih poslova "prihvatilo je da je japanska vojska izvršila masovna ubojstva u Singapuru. (...) Tijekom pregovora sa Singapurom, japanska je vlada odbila platiti reparacije, ali je pristala na 'gestu okajanja' kroz davanje sredstava u drugom obliku".[8] Međutim, čini se kako je Japan bio motiviran isplatiti novac Singapuru iz ekonomskih razloga, bojeći se štete koja bi mogla nastati opetovanim bojkotima njihove robe u Singapuru.[8] Japan je vidio potencijal u poslijeratnom napretku Singapura te mu je u interesu bilo održati dobre odnose s njima.[8]
Kada je Singapur 1965. godine stekao punu nezavisnost od Malezije, Leejeva vlada poslala je novi formalni zahtjev za odštetom i isprikom Japanu. Dana 25. listopada 1966., japanska je vlada pristala isplatiti 50,000,000 singapurskih dolara kompenzacije, pola u vidu donacije, pola u vidu zajma. Međutim, Japan je odbio dati službenu ispriku.[8]
Zbog činjenice da je za vrijeme okupacije i prvih poslijeratnih godina pronađen vrlo mali broj žrtava Sook Chinga, obitelji žrtava nisu imale priliku odati počast mrtvima u duhu kineskih običaja. Zato je 1948. godine u istočnoj četvrti Siglap održana posebna taoistička cermonija s ciljem "smirivanja gladnih duhova". Četvrt Siglap, danas znana kao "Dolina suza", odabrana je jer se vjerovalo da se tu nalaze masovne grobnice žrtava. U obredu je sudjelovalo nekoliko tisuća singapurskih Kineza, uglavnom članova obitelji žrtava, a iste godine osnovan je i posebni odbor na čijem je ćelu bio lokalni biznismen Tay Koh Yat. Cilj odbora bio je locirati masovne grobnice žrtava, međutim u prvih desetak godina, uspjesi odbora bili su vrlo skromni.
Otkriće masovnih grobnica u "Dolini suza" u Siglapu dogodilo se slučajno 1962. godine. Na inicijativu lokalnih kineskih organizacija, nastavljena je pretraga i ekshumacija tijela, a sve je rezultiralo time da je od 1962. do 1966. godine pronađeno još gotovo 100 grobnica. Povodom toga, kineska je zajednica pozvala na izgradnju groblja u Siglapu te spomenika žrtvama.
Singapur je povodom ovih događaja odlučio izgraditi spomenik žrtvama japanskog terora. Spomenik civilnim žrtvama japanske okupacije službeno je otkriven 15. veljače 1967. godine na ceremoniji ojoj je prisustvovao i premijer Lee Kuan Yew. Spomenik se sastoji od četiri 67.4 metra visoka stupa koji predstavljaju četiri naroda Singapura. Pijedestal sadrži natpise na četiri službena jezika Singapura (engleski, malajski, tamilski, kineski), a ispod spomenika nalazi se grobnica s ostacima žrtava masakra. Svake godine, spomenik je mjesto na kojem se obilježava tragedija.
Godine 1992., Singapur je Changi Beach, Katong, Punggol Point, Tanah Merah i Sentosu proglasio spomen-područjima te je podigao spomenike na navedenim lokacijama.[38]
- ↑ Kasnije prošireno i na okupiranu Malaju.
- ↑ Ova je brojka rezultat izvjesnog historiografskog konsenzusa i naknadne analize. Druge procjene govore o 6,000–10,000 mrtvih (Japan) pa sve do 70,000–100,000 mrtvih (Singapur).[1][2]
- ↑ Ovo je uključivalo i nekinesku populaciju.
- ↑ Lokacije koje su obuhvaćene uključuju Johore Bahru, Senai, Kulai, Sedenak, Pulai, Renggam, Kluang, Yong Peng, Batu Pahat, Senggarang, Parit Bakau i Muar.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 „Operation Sook Ching is carried out - Singapore History”. National Library Board. Pristupljeno 18 February 2022.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Lee, Geok Boi (2005). The Syonan Years: Singapore Under Japanese Rule, 1942-1945. Singapore: National Archives of Singapore. ISBN 9810542909. Pristupljeno 18 February 2022.
- ↑ Rigg, Bryan Mark (2024) (en). Japan's Holocaust: History of Imperial Japan's Mass Murder and Rape During World War II. Knox Press. str. 98–99. ISBN 9781637586884.
- ↑ Corrigan 2010: str. 280
- ↑ Rigg, Bryan Mark (2024). Japan's Holocaust: History of Imperial Japan's Mass Murder and Rape During World War II. Knox Press.
- ↑ Chew, Cassandra (29 June 2014). „The Rickshaw puller who saved Lee Kuan Yew |”. The Straits Times. Arhivirano iz originala na datum 18 February 2022. Pristupljeno 18 February 2022.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Ho, Stephanie (17 June 2013). „Operation Sook Ching”. National Library Board Singapore 2013. Pristupljeno 18 June 2021.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 8,6 Hayashi Hirofumi (13 July 2009). „The Battle of Singapore, the Massacre of Chinese and Understanding of the Issue in Postwar Japan”. The Asia-Pacific Journal 7 (28). Pristupljeno 10 May 2015.
- ↑ „The Exhibition”. Arhivirano iz originala na datum 10 March 2010.
- ↑ 10,0 10,1 „Heritage Trails – A photography journey to document our Singapore heritage”. Arhivirano iz originala na datum 8 October 2011.
- ↑ „Cambridge Dictionary”.
- ↑ Yuma Totani (2015). Justice in Asia and the Pacific Region, 1945–1952: Allied War Crimes Prosecutions. Cambridge University Press. ISBN 9781316300060.
- ↑ Kevin Blackburn, "The Collective Memory of the Sook Ching Massacre and the Creation of the Civilian War Memorial of Singapore" Journal of the Malaysian Branch of the Royal Asiatic Society, Vol. 73, No. 2 (279)(2000), pp. 71–90, p.73.
- ↑ 14,0 14,1 14,2 Hayashi Hirofumi. „Massacre of Chinese in Singapore and Its Coverage in Postwar Japan”. Arhivirano iz originala na datum 10 January 2017. »in [Akashi Yoji & Yoshimura Mako (eds.),New Perspectives on the Japanese Occupation in Malaya and Singapore, Singapore, National University of Singapore Press, 2008 Chapter 9.«
- ↑ Blackburn, Kevin (2000). „The Collective Memory of the Sook Ching Massacre and the Creation of the Civilian War Memorial of Singapore”. Journal of the Malaysian Branch of the Royal Asiatic Society 2 (279): 75. JSTOR 41493428.
- ↑ 16,0 16,1 „Japanese Occupation”. Arhivirano iz originala na datum 22 February 2009.
- ↑ History of Singapore 新加坡的歷史 (II) Part 2. YouTube. 16 October 2008. Archived from the original on 25 September 2014. Retrieved 10 May 2015.
- ↑ „Singapore : a country study”. Library of Congress, Washington, D.C. 20540 USA. Pristupljeno 2022-08-23.
- ↑ Lords of the Rim by Sterling Seagrave
- ↑ Southeast Asian culture and heritage in a globalising world: diverging identities in a dynamic region: heritage, culture, and identity eds. Brian J. Shaw, Giok Ling Ooi. Ashgate Publishing, Ltd., 2009. Chapter 6 "Nation-Building, Identity and War Commenmoration Spaces in Malaysia and Singapore", article by Kevin Blackburn, pp.93–111
- ↑ „Jap General to face a firing squad”. The Straits Times: str. 1. 14 October 1947.
- ↑ „990 killings alleged”. The Straits Times: str. 8. 3 January 1948.
- ↑ „Massacre in Titi- Kuala Klawang, Jelebu District, Negeri Sembilan state, Malaysia”. www.atrocityinns.net. Arhivirano iz originala na datum 18 December 2021. Pristupljeno 21 August 2020.
- ↑ „The real Kwai killed over 1.50 lakh Tamils”. The Hindu. August 27, 2016. Arhivirano iz originala na datum 18 June 2022. Pristupljeno September 21, 2016.
- ↑ Lomax, Eric (11 April 2014). The Railway Man: A POW's Searing Account of War, Brutality and Forgiveness by Eric Lomax. W. W. Norton & Company. str. 158. ISBN 9780393344073.
- ↑ „Archived copy”. Arhivirano iz originala na datum 6 January 2021. Pristupljeno 27 February 2020.
- ↑ Blackburn, Kevin (2000). „The Collective Memory of the Sook Ching Massacre and the Creation of the Civilian War Memorial of Singapore”. Journal of the Malaysian Branch of the Royal Asiatic Society 2 (279): 74. JSTOR 41493428.
- ↑ Hayashi Hirofumi. „Japanese Treatment of Chinese Prisoners, 1931–1945”. Arhivirano iz originala na datum 11 January 2009.
- ↑ Zhang, Yingjin (2012). A Companion to Chinese Cinema. John Wiley & Sons. str. 30. ISBN 978-1-4443-3029-8.
- ↑ „Archive copy” [Early Hong Kong cinema – National Defence Film and Hou Yao] (zh). Ta Kung Pao. 13 February 2014. Arhivirano iz originala na datum 2023-08-13. Pristupljeno 2025-05-02.
- ↑ Tan Sai Siong (27 June 1997). „Japanese official saved many from wartime pogrom”. The Straits Times: str. 8.
- ↑ „篠崎口中之三元兇個個都是慈悲為懷” (zh-sg). eresources.nlb.gov.sg (南洋商报). 3 April 1947. str. 5.
- ↑ „鳴寃會决呈東南亞司令部檢證七兇犯應全部處绞刑要求驅逐日寇之間諜篠崎護出境莊惠泉斥篠崎爲檢證幕後導演者” (zh-sg). eresources.nlb.gov.sg (南洋商报). 6 April 1947. str. 3.
- ↑ Tanaka 1976: str. 237
- ↑ „Sook-Ching (essay)”. Arhivirano iz originala na datum 1 June 2013. »Also found in the book "Lords of the Rim", by Sterling Seagrove«
- ↑ „Singapore airport workers join in the big boycott”. The Straits Times: str. 1. 25 September 1963.
- ↑ „'Blood debt': Now Malaya”. The Straits Times: str. 14. 25 September 1963. Pristupljeno 26 April 2012.
- ↑ „Singapore's Slaughter beach”. The New Paper. 10 February 1998. Arhivirano iz originala na datum 20 May 2007.
- Akashi, Yoji (September 1970). „Japanese Policy Towards the Malayan and Singaporean Chinese 1941–1945”. Journal of Southeast Asian Studies 1 (2): 61–89. DOI:10.1017/S0022463400020257. JSTOR 20069873.
- Tanaka, Hiroshi (1976) (ja). Meeting with Asian People. Tokyo: Tabata Shoten. Šablon:JPNO.
- Kang, Jew Koon (1981). "Chinese in Singapore during the Japanese occupation, 1942–1945." Academic exercise – Dept. of History, National University of Singapore.
- Shinozaki, Mamoru (1982). Syonan—My Story: The Japanese Occupation of Singapore. Singapore: Times Books International. ISBN 981-204-360-8.
- Taylor, Robert H. (September 1990). „A History of Singapore, 1819–1988. By C. M. Turnbull [Singapore, Oxford, New York: Oxford University Press, 1989, 2nd edit. 416 PP”]. The China Quarterly 123: 557–558. DOI:10.1017/S0305741000019081.
- Seagrave, Sterling (1995). Lords of the Rim. New York: Putnam's Sons. ISBN 978-0-399-14011-2.
- Liu, Gretchen (1999). Singapore: A Pictorial History, 1819-2000. Singapore: Archipelago Press. ISBN 981301881X.
- Blackburn, Kevin (2000). „The Collective Memory of the Sook Ching Massacre and the Creation of the Civilian War Memorial of Singapore”. Journal of the Malaysian Branch of the Royal Asiatic Society 2 (279): 71–90. JSTOR 41493428.
- Uma Devi, G (2002). Singapore's 100 historical places (Didier Millet izd.). Singapore: National Heritage Board. ISBN 9814068233. OCLC 50737462.
- Ismail, Rahil; Shaw, Brian J.; Ooi, Giok Ling (2009). „Nation-building, Identity and War Commemoration Spaces in Singapore”. Southeast Asian Culture and Heritage in a Globalising World. London: Routledge. str. 93–111. DOI:10.4324/9781315610047. ISBN 978-1-315-61004-7. Arhivirano iz originala na datum 2022-08-22. Pristupljeno 2025-04-27.
- Blackburn, Kevin (March 2010). „War Memory and Nation-Building in South East Asia”. South East Asia Research (Singapore) 18 (1): 5–31. DOI:10.5367/000000010790959857. JSTOR 23750949.
- Corrigan, Gordon (2010). The Second World War: A Military History. New York: Atlantic Books. ISBN 978-0-85789-135-8.